19.TRAVNJA-Sveti KONRAD PARCAMSKI, kapucin, brat (1818.-1894.)
Sveti Konrad Parcamski je rodjen u bavarskom selu Parzham 1818,g, u obitelji Birndofer kao 11. dijete kojem dadose ima Ivan. Kao mladic se bavio poljodjelskim poslovima, a onda je u 31. godini zivota stupio u kapucinski red dobivsi ime Konrad. U glasovitom bavarskom svetistu Majke Bozje u Altottingu vrsi 42 godine sluzbu samostanskog vratara.
Bio je usluzan kako svojoj redovnickoj braci tako i hodocasnicima. Odlikovao se dubokom molitvom i poboznoscu prema Euharistiji i Blazenoj Djevici Mariji.
Umro je u 76.god. zivota. Jedna njegova misao glasi: "Nista mi nije zaprekom, uvijek sam sjedinjen s Bogom kojeg nadasve ljubim." "Kriz je moja knjiga. Samo jedan pogled na kriz uci me kako da se vladam u svakoj prilici"
Od njega je sacuvano 9 pisama braci i sestrama, te 1 pismo nepoznatoj zeni i napokon nesto kratkih biljezaka, sto ih je napisao vlastitom rukom. To je sva njegova ostavstina, ali vrijedna kao i citav njegov svetacki zivot.
Evo odlomak iz njegova pisma: "Bila je volja Bozja da ostavim sve sto mi je drago i ugodno bilo; i Njemu zahvaljujem sto me pozvao u redovnicki stalez, u kojem sam nasao toliki mir i srecu, kao nikad u svijetu. A moj je nacin zivota uglavnom slijedeci: ljubiti i trpjeti, uvijek razmatrati o neizrecivoj ljubavi koju Bog iskazuje svojim najnizim stvorovima, njoj se klanjati i diviti."
Godine 1934. svecano je proglasen svetim.

 

18.TRAVNJA-Sveti ELEUTERIJE, biskup i njegova majka Sveta ANCIJA (456.-532.)
U divnoj katedrali Nase Gospe u Tournaiu, u Belgiji, cuva se kovceg u kojem se cuvaju posmrtni ostaci sv. Eleuterija, prvog biskupa Tournaia. Na kovcegu se nalazi lijepo izradjen reljef sv. biskupa, odjeven u biskupski ornat. U jednoj ruci drzi pastirski stap, a u drugoj svoju katedralu. Reljef potjece iz XIII.st.

Biskup Eleuterije zivio je i biskupovao u burnom razdoblju seobe naroda, za vrijeme provale Franaka. Biskup je bio od godine 484., do prvih godina VI.st. kako se iz tog nemirnog vremena sacuvalo malo pouzdanih dokumenata, to o njemu znamo veoma malo.

Spisi koji govore o Eleuteriju, kako oni grcki, tako i oni latinski, obiluju legendama. Prema ovim prvima, nastalima nakon V.st., Eleuterije, sin Ancije, udove konzula Eugenija, zaredjen je za djakona i svecenika, a potom posvecen za biskupa Tournaia, od stanovitog Aniceta. Prema grckoj legendi bio je poslan kao biskup u Ilirik, no ondje ga je uhitio Feliks, te dao odvesti u Rim, kako bi ondje bio podvrgnut sudu cara Adrijana. Iako je sukob zapoceo obecanjima, zavrsio je osudom na smrt Eleuterija i njegove majke Ancije. Mucenistvo su podnijeli 15. prosinca.

Prema latinskim izvorima, Eleuterije se zajedno sa svojom majkom vratio u Rim, te ondje ubijen 18. travnja 532.g. od ruke arijanskog heretika, dok je izlazio iz crkve. Pripisuju mu se neki govori, molitve, te ispovijest vjere u Presveto Trojstvo. No, nije sigurno da li je bas on autor tih spisa.
Iako su podaci veoma ograniceni, njegovo je cascenje vrlo drevno i dobro prihvaceno, a posebice u Tournaiu i u Flandriji, o cemu svjedoce i liturgijske knjige.
Blagdan mu se slavi na danasnji dan.
IME ELEUTERIJE je grckog porijekla i ima znacenje: SLOBODAN, NEOVISAN.
IME ANCIJA znaci: ZENA IZ ANCIJE.

 

17.TRAVNJA-Sveti INOCENT IZ TORTONE, biskup (IV.st.)
Rodna kuca ovoga sveca bila je uobicajeno mjesto molitve, te utociste od progona, zahvaljujuci- izmedju ostaloga- i visokom polozaju njegovih roditelja, Kvincija i Inocencije. No, naposljetku su i sami izgubili zivot u posljednjem strasnom progonu, sto ga je bio pokrenuo car Dioklecijan.

Inocent je proveo 22 godine u tamnici, dok su mu obiteljska dobra bila zaplijenjena; bilo je to godine 303., pa je mjesna Crkva u Tortoni bila potresena do samih temelja, kao nikada prije; cak je na 15 godina bio prekinut biskupski slijed.
Uz Konstantinov mir i kraj progonstva, koji je nastupio god. 313., krscani su ponovno podigli glavu i dobili svojega biskupa.

Inocent se u medjuvremenu bio uputio u Rim, kako bi od cara povratio ocevinu, koja mu je bila zaplijenjena za vrijeme progonstva, te je pribavio potporu pape sv. Silvestra, koji ga je zaredio za djakona, zadrzavsi ga nekoliko godina uza se, da bi ga potom poslao u Tortonu kao biskupa. Time je nastupilo novo proljece za tamosnju mjesnu Crkvu. Krscane je utvrdjivao u vjeri i pridobivao pogane za Krista. Udario je, po prvi puta u povijesti temelje konacne teritorijalne fizionomije biskupije. Obiteljska je dobra poklonio svojoj maticnoj biskupiji pa je u Tortoni stao podizati spomenike krscanske vjere.

Sagradio je i veliku baziliku na brdu iznad grada, najvjerojatnije na mjestu gdje se danas nalazi stadijum, te ih posvetio svetima: Sikstu i Lovri, odajuci tako pocast mucenicima Rimske Crkve. Nakon toga je dao izgraditi crkvu Dvanaestorice apostola, kao i onu u cast prvoga mucenika - Svetoga Stjepana.
Preminuo je 17. travnja 353.g., nakon sto je 20 godina vodio mjesnu crkvu, ostavivsi je plodnom svetoscu i utvrdjenu u vjeri, tako te je njegov nasljednik sveti Esperancije, bio jedan od najgorljivijih neprijatelja arijanskog krivovjerja, zajedno sa sv. Ambrozijem i sv. Euzebijem.
IME dolazi iz latinskoga i znaci: BEZ GRIJEHA.
16.TRAVNJA- Sveti BENEDIKT JOSIP LABRE, Bozji sirotan, prosjak (1748.-1783.)
Sveti zastitnik kojega se danas prisjecamo je Benedikt Josip (Benoit-Joseph) Labre, pobozni francuski prosjak ("prosjak vjecnog klanjanja", "Bozji skitnica). Rodio se 25. ozujka 1748.g. u selu Amettes, nedaleko grada Boulogne-sur-Mer (departman Pas-de-Calais, sjeverna Francuska), kao najstariji od 15.tero djece skromnog trgovca. Polazio je mjesnu skolu koju je vodio tamosnji kapelan. Nije bio narocito nadaren ucenik, ali je za svoje godine bio neobicno ozbiljan. Javno je cinio pokoru i za najmanje grijehe. Ucio je s 12 godina latinski kod svojeg ujaka i kuma, zupnika u Erinu, s nadom da ce postati svecenik.

Sa 16 godina zelio je stupiti u trapisticki samostan, ali tome se opirala cijela obitelj. Drugi ujak, takodjer svecenik, savjetovao mu je da se pridruzi kartuzijancima, ali oni ga nisu primili. Propjesacio je 280 kilometara do trapisticke opatije u Normandiji, ali ga ni oni nisu primili. Tada je stupio u kartuziju Neuville i ostao na kusnji 6 tjedana, ali nije izdrzao. Usao je 1769.g. u cistercitski samostan, ali su ga poglavari proglasili neprikladnim, jer im se cinio prvise mirnim i nedovoljno uravnotezenim. Stupio je u Treci Red svetog Franje i krenuo pjeske u Rim, s nadom da ce tamo pronaci prikladni red i samostan. Krajem kolovoza 1770.,
stigao je u Chieri nedaleko Torina, odakle je roditeljima napisao posljednje pismo. Stjecajem okolnosti postao je "Bozji sirotan", prosjak i lutalica.

Oprostio se od materijalnih dobara, hodao u poderanoj i prljavoj odjeci, oko vrata su mu visjeli kriz i krunica, a na ramenu je nosio svoje bogatstvo: Novi Zavjet, djelo Tome Kempenca "Nasljeduj krista" i casoslov sto ga je molio svaki dan. Lutajuci cestama neprestano je molio, a sve sto je isprosio, komadic kruha, djelio je s drugim siromasima. Noci i dane provodio je pod vedrim nebom, spavao pod kakvim stablom ili uz neku ogradu.
Obisao je nekoliko puta glasovita prostenista kao sto su Loreto, Assisi, Napulj, Bari, Fabriano, Compostella, Einsiedeln, Paray-le-Monial. Provodio je dane u katedralama, u neprestalnom klanjanju pred Presvetim, obavljao Marijanske poboznosti, te zapadao u ekstaze, levitacije i bilokacije. malo je govorio, mnogo propovijedao i mirno podnosio
ponizenja i uvrede. Pripisuju mu mnoga cudesa i ozdravljenja, medju njima i umnozavanje kruha za svoje suputnike siromahe.

Posljednje godine zivota proveo je u Rimu, nocio je obicno na Colosseumu, a njegove savjete trazili suljudi svih staleza i narastaja. Umro je u Rimu 17. travnja 1783., u dobi od 35 godina. Tek sto je umro, Rimom se prosirila vijest: "Umro je svetac!". Pokopali su ga u rimskoj crkvi Santa Maria at Monti, a u roku od 3 mjeseca njegovom zagovoru pripisivali su vise od 100 cudesnih ozdravljenja.
Blazenim ga je proglasio 1860.g. papa Pio IX., a svetim 1881.g., papa Leon XIII.
ZASTITNIK je PROSJAKA, LUTALICA, BESKUCNIKA, HODOCASNIKA, NEZENJA, DUSEVNIH BOLESNIKA, OSOBA KOJE NISU PRIHVATILI CRKVENI REDOVI, te mnogih zupa i crkava diljem svijeta.
Sveta Faustina- O slatki Isuse, Ti si dopustio da sam ja bijedna smjela upoznati Tvoje neistrazivo milosrdje.
O preslatki Isuse, Ti si milostivo trazio od mene
objaviti cijelom svijetu o Tvom neshvatljivom milosrdju.
Tako danas uzimam dvije zrake sto izviru iz Tvoga milosrdnog Srca- naime Krv i Vodu - i sijem ih po cijeloj zemaljskoj kugli, da svaka dusa upozna Tvoje milosrdje i po iskustvu ih proslavlja u vjecnosti.
O preslatki Isuse, Ti si u svojoj neshvatljivoj dobroti sjedinio moje jadno srce s Tvojim premilosrdnim Srcem.
Stoga, slavimo Boga, nasega Oca, Tvojim vlastitim Srcem na takav nacin kao sto ga jos nije proslavljala niti jedna dusa.
(Dnevnik 836).

15.TRAVNJA-Sveti DAMJAN DE VEUSTER, misionar (1840.-1889.)
Havaji se danas smatraju tropskim rajem na zemlji. No, nije uvijek bilo tako: postojalo je vrijeme kada je ondje vladala kuga, te nimalo nisu nalikovali na raj. Vlasti nisu znale kako bi se drugacije nosile s tom nevoljom, pa su sve pogodjene bolescu preselili na otocic Molokaj, koji je radi toga nazvan otokom bijede, gnjeva i smrti.

Upravo na to mjesto, kojega su se svi uzasavali, jednoga dana stigao je dragovoljno netko zdrav. Bio je to otac Damjan de Veuster, belgijski misionar. Njegova je nazocnost promijenila zivot na Molokaju. I dalje se trpjelo i umiralo, a bilo je i onih koji su mrzili sve i sva. No, stalo se takodjer i ljubiti, te su bolest, zivot i smrt poprimili jedan novi smisao. Bilo je to zahvaljujuci ocu Damjanu, odnosno, zivotnoj snazi Bozje ljubavi koju im je on objavio, i osobno je posvjedocivsi, kada je naposljetku i sam podlegao kugi.

Rodjen je 1840. godine u flamanskom selu Tremeloo u Belgiji. Roditelji su mu dali ime Josip i odgojili ga u vjeri. Buduci da su mu dvije sestre i brat otisli u samostan, i njemu je ta misao bila vrlo bliska. Jos dok je studirao teologiju i u Druzbi Presvetih Srdaca spremao se za svecenicko zvanje, dosao je poziv iz Oceanije od biskupa Maigreta da se posalje misionara u njegovu biskupiju.

Za misije je bio odredjen njegov stariji brat Pamfil, koji se potom razbolio od tifusa. Na njegovo mjesto ponudio se Josip, odnosno brat Damjan. Bio je tjelesno jak, izdrzljiv i pobozan, pa je u svemu bio prikladan za misionara.
Iako jos nije bio zaredjen za svecenika, otputovao je u misije 1863.g., na blagdan Svih Svetih. Stigavsi u Honolulu na Havajima dovrsio je svoju pripravu za svecenistvo, te se odmah posvetio misionarenju. Prvu je godinu obilazio sela, ucio domorodacke jezike i stjecao prva iskustva u evangelizaciji. Pocetkom svibnja 1873.g., zamolio je biskupa Maigreta da mu dopusti otici na otok Molokaj, gdje su bili smjesteni gubavci.

Tih 800 ljudi, pogodjenih teskom bolescu bili su ogrezli u svakakve opacine. Biskup je teska srca pristao da tridesettrogodisnji otac Damjan podje medju njih.
Damjan je s gubavcima radio kao sa zdravim ljudima, ne bojeci se zaraze. Bio im je otac i lijecnik, i prijatelj i svecenik. Izgradio je pravo naselje, bolnicu, sirotiste za djecu i crkvu. Godine 1877.g. obolio je od gube. U svojoj bolesti pise bratu: "Ti znas da me je od nekog vremena Spasitelj posebno odabrao.......Bolest ce pospjesiti moj put u nebesku Domovinu. U toj nadi uzimam na se kriz. Pomozi mi svojom molitvom da pronadjem snage, te izdrzim i sretno prispijem na vrh Kalvarije." Bolest se polako ali sigurno razvijala, a 1884., posve je zahvatilo tijelo. Otac Damjan se utekao molitvi da mogne izdrzati svu patnju koja je slijedila.

Tijelo mu se polako raspadalo, a strpljenje i ljubav prema gubavcima sve su vise rasli, jer ih je sada bolje razumio i s njima suosjecao. Doskora su na otok Molokaj dosli dva laika i jedan svecenik, a potom i prve milosrdne sestre. Otac Damjan znao je da njegova zrtva nije bila uzaludna. U noci, 15. travnja 1889.g., predao je svoj duh Bogu. Na grobu je pisalo: "Svetoj uspomeni casnoga oca Damjana de Veustera koji je umro kao mucenik ljubavi."

3. svibnja 1936.g., njegovo je tijelo prevezeno u domovinu. U Antwerpenu ga je docekao kralj i kardinal te mnostvo naroda. Put do Leuvena, do novog groba u crkvi sv. Josipa, bio je pravi triumf kakav Belgija nije vidjela. Zapoceo je proces kanonizacije pod Pavlom VI. 1967.g.,a papa Ivan Pavao II., prigodom posjeta u Belgiji 1995.g., proglasio je Damjana blazenim, a papa Benedikt XVI., 11. listopada 2009.g., svetim.
IME je grckoga porijekla, a znaci: KROTITELJ.

14.travnja - Sveta LIDVINA, patnica (1380.-1433.)
Bolesnici i patnici naci ce u sv. Lidvini krasan uzor kako se podnosi dugogodisnja patnja. Vec je njezino rodjenje, barem znakovito, bilo povezano s patnjama.
Rodila se u malom ribarskom gradicu Schiedamu, nedaleko od Rotterdama, u Nizozemskoj, 18. ozujka 1380.g., bas na Cvjetnicu, kad se u obliznjoj zupnoj crkvi pobozno pjevala Muka po Mateju. Njezin ce zivot biti usko povezan s tom Mukom, jer ce tijekom 38 godina, podnoseci strpljivo i Bogu odano tesku bolest, na svome tijelu nadopunjavati ono sto jos nedostaje Kristovim mukama i tako postati vjerna zarucnica Krista patnika.

Lidvina, jedino zensko izmedju devetero djece, potjecala je iz skromne obitelji. Po naravi je bila vrlo vedre cudi, pa je zbog toga imala mnogo prijateljica. Kad je poodrasla i postala djevojka, bila je takve ljepote da su se oci mnogih mladica zaustavljale na njoj. Roditelji su vec pomalo poceli racunati na dobru udaju svoje kceri. Kad je ona to saznala, izjavila je da ne misli na udaju. Stovise, rekla je da bi u slucaju prisile na udaju zamolila Boga da joj posalje bolest i iznakazi tijelo. Roditelji, vidjevsi njezinu odlucnost, kao pametni ljudi ostavise je na miru. To je od njih bila lijepa gesta, makar su mogli misliti kako bi njezinom dobrom udajom i sami mogli poboljsati svoje materijalno stanje.

U zimi god. 1395./96. neka je teska bolest djevojku jako oslabila. Nije jos pravo ni ozdravila kad je jednog dana njezine prijateljice pozvase na zimski sport, na sklizanje na ledu. Lidvina se ispocetka pozivu opirala, ali napokon je ipak pristala, te posla na sklizanje. Nespretnoscu jedne od djevojaka Lidvina je pala i slomila rebro. Morali su je sa sklizalista odmah odnijeti kuci i poloziti u krevet. Od toga za nju sudbonosnog dana, Lidvina vise nece silaziti s kreveta, niti ce se njezine noge doticati tla. Lijecnici su se uzalud trudili da s ozljedjenog mjesta otklone otok. Stanje se djevojke iz dana u dan sve vise pogorsavalo. Prvi tadasnji lijecnik zemlje, doktor Godfried Sonderdanck, osobni lijecnik nizozemskih grofova, izjavio je da se tu radi o neobicnu slucaju i da tu ljudsko znanje, pred Bozjom rukom, mora zasutjeti. Lidvina je trpjela teske boli. Njezino je tjelesno tkivo pocelo pomalo trunuti. Dakako da je to za sve one, koji su joj se priblizavali, bilo nesto strasno i odvratno, no ljudi su poceli s njome sve vise suosjecati, te je sazaljevati. Bolest se sirila po cijelom tijelu na kojem se pokazase strasne rane. Bilo joj je zahvaceno i desno oko pa je na nj' oslijepila. I na nju su se mirne duse mogle primjeniti Izaijine rijeci: "Ne bijase na njoj ljepote ni sjaja da bismo se u nju zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidjela" (Iz 53,2). Nekadasnja Lidvinina ljepota i ljupkost iscezose netragom, "a licejoj je bilo neljudski iznakazeno, te oblicjem vise nije slicila na covjeka" (Iz 52,14).

Bolest sama po sebi jos ne cini svetim, a Toma Kempenac cak tvrdi da se oni, koji mnogo putuju i boluju, ne posvecuju. Posvecuju se u bolesti samo oni KOJI JE PRIMAJU KAO DAR IZ BOZJE RUKE I KOJI JE STRPLJIVO NOSE. Lidvina je malo-pomalo morala nauciti tu tesku lekciju. U tom joj je bio ucitelj njezin ispovjednik Jan Pot. On ju je ucio kako u bolesti svoju volju valja podloziti Bozjoj i kako se valja suobliciti s Kristom patnikom. Razmisljanje nad 53. Izaijinim poglavljem Lidvini postade kruh svagdasnji, skola trpljenja, u kojoj se naucila kako krscanin mora iz solidarnosti s Kristom trpjeti "i ne otvarajuci usta svojih" (usp. Iz 53,7).
Razmisljanje o Kristovim mukama posta Lidvini na bolesnickoj postelji, prikovanoj na kriz, svakidasnje zanimanje, ali neiscrpivo vrelo snage. Ona se tako poistovjetila s Kristovom mukom da je pocela upravo osjecati kako ne trpi sama, vec Krist u njoj i preko nje.

Bez Kristova primjera, blizine, povezanosti s Njime, nemoguce je zamisliti da bi jedno krhko i slabasno ljudsko bice izdrzalo 38 godina najtezih muka. Zivotopisci spominju cak da je kasnije u patnjama osjecala veliku utjehu. Glas se o bolesniciLidvini i njezinu trpljenju, strpljivom podnosenju bolesti, pronio na daleko pa pocese ljudi k njoj hodocastiti kao svetici. Dolazili su iz Flandrije, Njemacke i Engleske.

Koncem Svetoga tjedna god. 1433., Lidvina je zamolila Gospodina: "Dopusti mi da trpim toliko koliko osobno zasluzujem pa da bih bez cistilista mogla prispjeti do promatranja Tvoga Blazenoga Lica!" Gospodin joj je odgovorio: "Tvoje su zelje uslisane. Za dva dana ces sa svojim sestrama djevicama u raju pjevati aleluja."
Isus, vjeran u svom obecanju, pozvao je svoju zarucnicu patnicu k Sebi. Bilo je to na uskrsni utorak 14. travnja 1433.godine.
Papa Leon XIII., god. 1890., potvrdio je njezino stovanje, a Kongregacija obreda, 1892.g., odobrila je sluzbu Bozju- misu i casoslov za njezin blagdan. Sveticine relikvije caste se po raznim crkvama i samostanima Austrije, belgije i Nizozemske.
IME, na nizozemskom LIJDEWIJDE, znaci: MNOGO TRPJETI ili TRPJETI S VELIKOM STRPLJIVOSCU.

14.TRAVNJA-Sveti VALERIJAN, TIBURCIJE i MAKSIM, rimski mucenici (III.st.)
Sveti Valerijan bio je muz sv. Cecilije (koja se slavi 22.studenog).
Kao kci rimskog patricija, otac je zaruci za plemica imenom Valerijan, no nakon vjencanja rece ona svome muzu da je polozila zavjet djevicanstva, moleci ga da taj njezin zavjet postuje. Valerijan pristade, uz uvjet da uzmogne vidjeti andjela za kojeg ona kaze da nad njom bdije.
Cecilija posalje svoga muza Valerijana k papi Urbanu, koji se s krscanima krio u katakombama u Rimu. Ondje se i Valerijan obrati na krscanstvo. Vracajuci se k Ceciliji, opazi andjela kako stoji do nje drzeci dvije cvjetne krune. Andjeo polozi krunu od ljiljana na glavu Ceciliji, a krunu od ruza na glavu Valerijanu.
Uz pomoc andjela obrati se na krscanstvo i Valerijanov brat TIBURCIJE, i braca pocese propovijedati Kristovo Evandjelje. Doznavsi za to rimski upravitelj, zapovijedi im da prestanu, no kad oni to ne htjedose, dade ih pogubiti.
Iako bas u takvu obliku, izvjestaj je samo pobozna legenda, to ipak postoje povjesne osobe i to mucenici Valerijan i Tiburcije. Njihove relikvije cuvaju se u crkvi Sv. Cecilije u Trastevere.

Sveti MAKSIM, bio je sucev tajnik, obratio se zajedno s njima na krscanstvo i podnio mucenistvo.

13.TRAVNJA-Sveti HERMENEGILDO, kralj i mucenik (550.-585.)
U Tarragoni poginuo je 13. travnja 585.g., u dobi od samo 35 godina, kraljevic Hermenegildo. O njegovu zivotu i mucenistvu s vise ili manje kriticnosti pisali su: Ivan, opat Biclara, a kasnije biskup u Geroni, zatim slavni povjesnicar sv. Grgur iz Toursa u svojoj Povijesti Franaka, sv. Grgur Veliki u svojim glasovitim Dijalozima, sv. Beda Casni i drugi.
Problem je mucenistva sv. Hermenegilda u tome da li se kao uzrok njegove smrti radilo o posve politickoj stvari ili o vjeri. Pobijedilo je drugo misljenje, pa je mucenikov blagdan odobrio papa Siksto V., god. 1586.
Papa Urban VIII., god.1636. prosirio je svecev blagdan na citavu Crkvu, dakle i izvan granica Spanjolske, te sam sastavio himne njemu u cast. Njegov blagdan slave i Grci i Armenci.

Hermenegildo se rodio oko god. 550. Njegov je otac kao mocni zapadnogotski vladar svladao svoje protivnike i sam postao kraljem Spanjolske. Svoga sina prijestolonasljednika ozenio je s franackom princezom Ingundis, koja je bila pravovjerna katolkinja, dok su Vizigoti, tj. zapadni Goti, skupa sa svojim kraljem bili arijanci, nijekatelji Kristova bozanstva. Leovigildova druga zena Goeswintha, htjela je posto-poto svoju snahu pridobiti za arijanstvo, Ona se od toga odlucno branila, a na njezinu je stranu i obranu ustao i muz joj Hermenegildo.

Da nekako izbjegne trzavice na kraljevskom dvoru i u kraljevskoj obitelji, kralj je Leovigild predao sinu namjesnistvo nad jednim djelom kraljevstva sa sjedistem u Sevilli. To je za kraljicu Ingundis bilo spasonosno, jer je u Sevilli u svetom biskupu Leandru nasla mocnog zastitnika, savjetnika i prijatelja. Biskup je izvrsio snazan utjecaj i na Hermenegilda, pa je i on prihvatio pravovjerno krscanstvo. I sad je doslo ono sto ce dovesti do tragedije, ako to smijemo tako zvati.
Hermenegildo je u silnoj revnosti htio da citavu Spanjolsku ucini katolickom, te iz nje iskorijeni arijanstvo. No, vec kod prvih pokusaja naisao je na ostar otpor svoga oca Leovigilda. Taj je brzo uvidio da vjerski rascjep u kraljevstvu ne moze ostati bez vanjskih politickih posljedica. Zato je odlucno zatrazio od sina da se vrati arijanstvu. Mladi je kraljevski namjesnik reagirao tako da se proglasio neovisnim kraljem, te u znak svoje neovisnosti, poceo kovati i vlastiti novac. Za sebe je pridobio dio plemstva koje se osjecalo katolickim, a i saveznike izvan Spanjolske, koji nisu mogli zaboraviti poraze sto su prije dvadesetak godina pretrpjeli od Leovigilda. I tako je citava stvar s vjerske, bila prebacena na politicku razinu.

Kralj Leovigild je reagirao izravnim napadom na katolicku hijerarhiju u zemlji. Mnogi su biskupi bili prognani, a imanja im zaplijenjena. Katolicima pak, vjernicima, kralj je ucinio neke ustupke ne bi li ih tako na miran nacin, i vise milom nego silom pridobio za arijanstvo. U tome je, na zalost, imao i uspjeha. A tada je ipak doslo do otvorenog sukoba. Hermenegildo je bio izdan, zatvoren, te lisen svih svojih kraljevskih prava. To je za njega postao najveci izazov zivota......Ako se vrati arijanizmu, kralj ce mu vratiti slobodu. Hermenegildo je pak odbio takvu ponudu, te ostao postojan u svojoj vjeri.
Osudjen na smrt, te izmucen tamnovanjem, Hermenegildo je morao izdrzati jos jednu kusnju. Otac mu je poslao s pricescu, arijanskoga biskupa. Napast je za zatvorenika bila prevelika, jer je kroz duge mjesece tamnovanja bio lisen pricesti-te najvece utjehe i okrjepe nase vjere. Shvatio je klopku koja mu se podmece, te odbio arijansku pricest. To je pak zapecatilo njegovu sudbinu. Rasrdjeni je otac poslao u tamnicu krvnika koji je Hermenegildu 13. travnja 585.g., bas na samu Veliku subotu, odrubio glavu. On je radije izabrao mac i smrt, nego arijansku pricest, i u tome je njegova velicina. Umro je za vjeru.

Otac se kasnije pokajao sto je tako postupio prema sinu, no ipak nije prihvatio katolicko pravovjerje. Ostao je i dalje arijanac. Na samrti je predao kraljevstvo sinu Rekaredu, preporucivsi ga sv. Leandru iz Seville da ga obrati kako je to ucinio i s Hermenegildom. Rekared je nepune 4 godine nakon bratove smrti prihvatio s citavim kraljevstvom katolicko pravovjerje, i tako je Hermenegildova zrtva vrlo brzo urodila plodom. Katolicka Spanjolska svetoga Hermenegilda ubraja medju svoje velike zastitnike.
On je svojom mucenickom smrcu utro put katolickom pravovjerju na Iberskom poluotoku, koji mu je ostao vjeran sve do danas.
IME je vizigotskoga porijekla i znaci: DAROVAN OD IRMINA- nadimak boga Odina.

13.TRAVNJA-Sveti MARTIN I., papa i mucenik (+ 655./6.)
Upravljao je Bozjom Crkvom od god. 649. do 656.g., a spomendan mu se slavi danas.
Sveti Martin, papa, rodio se u Todi, u Umbriji. Upisan je medju rimske klerike, a god. 649. izabran za papu. Bio je to covjek energicna znacaja, a prije izbora za papu bio je jedno vrijeme apokrizijar, tj. poslanik u Carigradu. Cim je postao papa, odmah je u listopadu 649.g. odrzao dobru posjecenu Lateransku sinodu.
U njezinu radu uz druge, zivo su sudjelovali palestinski biskup Stjepan od Dora, te brojni grcki monasi. Nakon prethodnih savjetovanja na pet zasjedanja osudjen je monoteletski nauk, koji je ucio da je u Kristu samo jedna volja. U ispovjesti vjere i u 20 kanona razvijen je nauk o dvije volje i energije u Kristu, koje odgovaraju Njegovoj Bozanskoj i ljudskoj naravi. Papa Martin I. neumornom revnoscu nastojao je da budu posvuda prihvaceni zakljucci te vazne sinode, koja je na Zapadu brzo zadobila veliki ugled. Time je dosao u sukob s crkvenom politikom cara Konstansa II., koji je bio unuk cara Heraklija, a vladao je bizantskim carstvom od god. 641. do 668. Jos za vrijeme zasjedanja Lateranske sinode bizantski namjesnik Olimpije nastojao se domaci Pape, koga je smatrao nezakonitim, jer nije zatrazio potvrdu svoga izbora.
Svoj naum nije tada mogao ispuniti jer je, navodno, bio prestrasen cudom. Tada se s papom izmirio. Papa Martin I. bio je u sporazumu s Olimpijem kad se taj na celu svojih ceta proglasio neovisnim o bizantskom carstvu. Tek, nakon njegove smrti, kad je dosao na vlast novi namjesnik Kalliopa i s velikom vojskom krenuo na Rim da nakon pobune ponovno uspostavi carsku vlast, mogao se u djelo provesti i carski nalog.
Bolesni papa uzalud je zatrazio utociste u svojoj biskupskoj crkvi, 17. lipnja 653.g., jer je bio zarobljen, te odveden na otok Naxos, a potom u Carigrad. Tu su s njime postupali na najsramotniji nacin. Buduci da je papa dulje vremena bio u sporazumu s pobunjenikom Olimpijem, proveden je protiv njega postupak kao protiv veleizdajnika. Papin pokusaj da se u sudskom procesu povede razgovor i o vjerskim pitanjima bio je grubo osujecen. Govorili su mu: "Ne iznasaj sada stvari koje se odnose na vjeru, vec te sada preslusavamo zbog veleizdaje." Neposredno poslije toga izrecena mu je smrtna kazna. U sudsku dvoranu usli su krvnici, svukli mu pontifikalne haljine, a oko vrata okovali ga zeljezom. Napola gola vukli su ga ulicama carskoga grada, dok ga nisu odveli u Diomedovu tamnicu. Papa se jedva mogao uspinjati strmim stepenicama koje su vodile u tamnicu. Tu ga je zateklo pomilovanje od smrtne kazne, koje mu je u cara izmolio umiruci patrijarh Pavao.
Papa Martin I., tada bi radije dao prednost smrti da se oslobodi teskih muka i ponizenja. No ipak sve te muke nisu ga mogle slomiti. 17. ozujka 654., odveden je u progonstvo na Kerson na Crnome moru, gdje ga je smrt 16. rujna 655.g. ili mozda 13. travnja 656.g., oslobodila muka.
Crkva ga stuje kao mucenika.
Istocna Crkva slavi ga 13. travnja, a sada na isti dan i Zapadna.
Malo pred smrt papa Martin I. iz svoje zapustenosti na rubu tadasnjega civiliziranoga svijeta, na poluotoku Krimu gorko se potuzio u jednom pismu: "Cudio sam se i jos se cudim nad ravnodusnom nesmiljenoscu svih onih koji su mi nekoc pripadali i mojih prijatelja i bliznjih, sto su me u mojoj nesreci tako posve zaboravili i sto uopce ne zele znati da li jos zivim ili ne zivim."
Papa je narocito trpio zbog toga sto ga je i rimski kler ostavio posve na cjedilu. Taj je kler pokleknuo pred drzavnom vlascu i pod carskim pritiskom, te jos za njegova zivota izabrao novog papu Eugena I.
Promatrajuci svece i njihovu potpunu okrenutost prema Gospodinu, pa i onda kad je to bilo tesko i kad im je izgledalo kao da su ostavljeni i napusteni, dozivamo si u pamet rijeci proroka Joela: "Al' i sada-rijec je Jahvina- vratite se k meni svim srcem svojim postec, placuc i kukajuc. Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Jahvi, Bogu svome, jer je njeznost sama i milosrdje, On se nad zlom razali" (Jl 2,12-13).
Sveti Martin I. i svi ostali sveci nisu bili u Bozjim rukama samo pasivno orudje, vec su sa slobodno prihvacenom vjerom i poslusnoscu suradjivali na spasenju dusa i covjeka.

12.TRAVNJA-Sveti ZENIJ (ZENON), biskup (III.st.)
O svetom Zenonu ili Zeniju znamo da se rodio oko 300.g. u mauritanskoj Cezareji, te da je studirao u Kartagi. Godine 356. bijase posvecen za biskupa Verone. Bio je tako poznat po svetosti da je narod odmah iza njegove smrti htio sagraditi mali crkvu i poloziti u nj sveceve posmrtne ostatke.
Na istim temeljima nadogradjivalo se pet crkava da bi tek naposljetku nastala bazilika romanskog stila, koja se jos danas uzdize u Veroni.
Ostale su sacuvane neke propovijedi sv. Zenona koje su sabrane u knjizi "Traktati" Isticu se teme odrzavanja cistoce, djevicanstva, kao i diskusije protiv arijanske hereze, koju je sv. Zenon zestoko napadao. Brinuo se za dostojno slavljenje svetih Sakramenata. Za krstenje trazio je temeljitu pripravu, a ne da to bude samo iz obicaja.
Za uzdrzavanje lovio je ribu na rijeci Adi (Adige). Vec je za zivota bio cascen kao svetac. Osobito se stuje u Maisu/ Merano.
Poboznost gradjana Verone prema sv. Zenonu vrlo je poznata; poslije svoje smrti vise je puta na njegov zagovor spasena Verona od poplave rijeke Adige.
Njegovo se stovanje takodjer, prosirilo i na sjever.
Glava sv. Zenona cuva se u Radolfszellu na Bodenskom jezeru.
U Istri, Zenon je patron zupe Brtonigla.
Zenon, biskup "svete uspomene", kako pise sveti Ambrozije, umro je 386.g.
Njegovi su znakovi: udica, kosara i knjiga s dvije ribe.
IME je grckog porijekla, a dolazi od boga Zeusa, BOZANSKI.
ZASTITNIK je : RIBARA, DJECE KOJA SLABO HODAJU I TESKO UCE GOVORITI, OD POPLAVA. Isto je tako poznat kao neustrasivi borac protiv napada demona.

12.TRAVNJA-Sveti JULIJE I., papa (III.st.)
Rodjen je u III.st. u Rimu. Nakon smrti pape sv. Marka izabran je Julije I., 6. veljace 337.g. Bio je dobre naravi. Dva mjeseca poslije umro je car Konstantin, koji je Milanskim ediktom dao Crkvi slobodu, ali se puno i uplitao u crkvene poslove. Njega su naslijedila trojica njegovih sinova. Konstancije i Konstant su postali carevi Istoka i Zapada, a Konstantin II., je pogubljen.
U to vrijeme je papa razvijao pastoralni rad. Sveti Atanazije mogao se vratiti iz izgnanstva 337.g. Dok je biskup Atanazije bio zatocenik, krivovjerci arijanske sljedbe izabrali su drugoga biskupa. Na jednoj sinodi u Rimu 340./341.g., papa Julije se opredijelio za legitimnog aleksandrijskoga biskupa sv. Atanazija. Svoju odluku je priopcio biskupima na Istoku. On je zahtjevao od Konstantinovih sinova sazivanje sabora. Papa je htio usuglasavanje biskupa Istoka i Zapada o pitanju papinstva.
Sabor je sazvan u Sardici (Sofija u Bugarskoj), na granici dvaju carstava. Iako je Papa bio dobronamjeran, istocni biskupi su napustili sabor, jer su bili malobrojniji. Stoga je odrzan samo sabor Zapada. Papa je zabranio biskupima preuzimati druge biskupije. Nisu smjeli, kao prije, cesto odlaziti na carski dvor. Iz svoje biskupije smjeli su izbivati najvise tri tjedna. Biskupi Zapada su uputili papi pismo potpore. Ipak, taj sabor je podijelio Crkvu na Istocnu i Zapadnu.
Papu Julija nazivaju utemeljiteljem Arhiva Svete Stolice, jer je naredio cuvanje sluzbenih spisa. Odredio je slavljenje Bozica 25. prosinca i na Istoku. Papi Julije I. pripisuje se izgradnja crkve Svete Marije na Trastevereu i bazilike sv. Julija (danas Svetih Apostola). On je ispravno reagirao na neke dogadjaje, a zapoceo je rjesavati mnoge zamrsene slucajeve koje je naslijedio od svojih predhodnika.
Umro je 12. travnja 352.g., samo dvije godine poslije uvrsten je u rimski kalendar.

11.TRAVNJA- Sveta GEMMA GALGANI, djevica (1878.-1903.)
"Prerano odrasla djevojcica, velika svetica koja je ostala dijete." Ovako opisuju Gemmu Galgani. Prerano je odrasla radi boli, siromastva i nevolja kojima bijase obiljezeno njezino djetinjstvo, provedeno u neugodnu i tuznu domu, u obitelji pogodjenoj financijskim slomom i smrcu majke.
Sveta je postala zahvaljujuci jednostavnom zivotu, djetinje otvorenom milosti Bozjoj i Njegovim neobicnim darovima, koji su je pretvorili u prvu misticarku nasega stoljeca, koja je primila stigme.
Gemma Galgani rodjena je 1878.g., u talijanskome mjestu Camigliano. Obitelj joj bijase skromna: otac ljekarnik, a majka domacica. Ispocetka je imala normalno djetinjstvo, provedeno u kuci, skoli i malome krugu prijateljica. Potom su zaredale nevolje: majcina smrt (1886.), nakon koje je uslijedila smrt brata Gina (1894.), a zatim i oca (1897.), te financijski slom obitelji, a za mladu Gemmu uza sve to jos i niz bolesti, medju kojima su neke bile i dosta ozbiljne.
Od jedne, od tih bolesti, cudesno je ozdravila zimi 1898.g., po zagovoru svete Margarete Marije Alacoque. Gemma je u medjuvremenu bila ucinila goleme duhovne korake, hodajuci tegobnim putovima tjelesnoga i moralnoga trpljenja. Vec je u skolskoj dobi biljeznice punila mislima i molitvama, kako bi dala oduska duhovnoj napetosti, koja je neprestalno rasla, a svoj je konkretni izricaj dobila u trajnom ljubaznom razgovoru s Isusom i svojim Andjelom Cuvarom, cija ju je osjetna prisutnost pratila.
Razgovor s Isusom bio je popracen neobicnim misticnim pojavama koje su neizbjezno privlacile radoznalost ljudi, zanimanje teologa i znanstvenika, te.....bijes djavla. Da bi je mucio, ponekad je poprimio oblicje njena ispovjednika i nagovarao je na najrazlicitije opscenosti; u drugim bi se prigodama ukazivao kao andjeo prepun svjetlosti, kako bi je zaveo. Raskrinkan, nestajao bi u oblaku vatre i dima, ali tek nakon sto ju je divljacki izmucio. Prijatelji bi je tako pronalazili bez svijesti na podu, nateknuta lica i iscasenih kosti. Potom bi dolazili Isus, Marija i njen Andjeo Cuvar, kako bi je tjesili.
Najjasniji su znak Bozje ljubavi bile stigme. Evo kako ona sama pripovijeda o tom dogadjaju: "Bila je vecer 8. lipnja 1899.g., kada sam odjednom osjetila nutarnju bol radi svojih grijeha.....Pojavio se Isus, otvorenih Rana, ali iz Njih vise nije tekla Krv, vec nesto nalik na plamen, koji se dotakao mojih ruku, nogu i srca. Cinilo mi se kako cu umrijeti....."
Mlada je Gemma, "djevojcica milosti", kako su je obicavali zvati, odjednom vidjela kako su joj ruke i noge i bok obiljezeni dubokim ranama, koje bi se otvarale od cetvrtka u 20:00 sati do petka u 15:00 sati i ta je pojava bila popracena ekstazama.
Bolesnu Gemmu, koja je bila ostala bez oba roditelja, k sebi je uzela obitelj Giannini, te se o njoj brinula kao o vlastitoj kceri. Ondje je vodila povucen zivot izmedju kuce i crkve, poslusna napucima duhovnika, oca Germana, i sestara pasionistica, koje su pomno pratile njezin zivot. Nastojala je rukavicama i crnom odjecom sacuvati intimnost biljega Muke Kristove, a jednostavnim zivotom, burna ocitovanja vlastite svetosti, sto ih lijecnici i znanstvenici nisu znali objasniti, dok duhovnici o njima nisu htjeli govoriti. No, mnogi su joj se priblizavali iz puke radoznalosti, ali od nje bi odlazili promijenjeni.
U medjuvremenu, bolest koja ju je bila zadesila jos u mladosti zaostrila se, izazivajuci velika trpljenja.
11. travnja 1903.g., uoci samog Uskrsa, nakon sto je poslusala izvjesce o Kristovoj Muci, zavrsila je i njena osobna kalvarija.
O naravi misticnih pojava, koje su je obiljezile, dugo su raspravljali teolozi, znanstvenici i lijecnici svih vjera i kultura. Opsezna istrazivanja, prevedena na temelju nadasve kriticki proucene dokumentacije, navode na opci zakljucak, kako sve te cinjenice ne mogu imati drugi "temeljni uzrok" doli Boga.
"Sirotu Gemmu", kako je obicavala samu sebe nazivati, svetom je proglasio papa Pio XII., 2.svibnja 1940. godine. Tijelo joj se casti u svetistu podignutom u njezinu cast u Lucchi, pokraj samostana redovnica pasionistkinja.
IME potjece iz latinskog jezika, a znaci: DRAGOCJEN KAMEN.

11.TRAVNJA-Sveti STANISLAV, biskup, mucenik (1030.-1079.)
- Rodio se 1030.g. blizu grada Krakova u bogatoj obitelji. Zavrsivsi studije, rasproda roditeljsko nasljedstvo, te se zaredi za svecenika. Stanislav je bio teolog i covjek kulture: studirao je na sveucilistu u Krakowu i u Belgiji. Bi imenovan katedralnim kanonikom grada Krakova. Kada je 1072.g. umro biskup Krakova, za nasljednika izabrase Stanislava. Kao biskup Krakowa javno opomenu kralja Berislava (1076.-1081.), poznatog po razvratnosti i okrutnosti.
I on ce na slican nacin dozivjeti mucenistvo, kao i sv. Toma Becket......Crkva u Poljskoj kao i drugdje, prozivljava promjene i reforme. Stanislav ce biti biskup i reformator i dobar pastir po evandjeoskim nacelima. Vise nego politicki, bit ce ovi razlozi sukoba s Berislavom. Slusajuci Stanislavove opomene, Berislav otme jednu udatu plemkinju, nakon cega ga Stanislav ekskomunicira iz Crkve.
11. travnja 1079., dok je Stanislav sluzio Misu u crkvi sv. Mihaela, ubise ga kraljevi placenici. Bio je pokopan pocastima mucenika. Stanislav je prvi poljski svetac kojega predaja zove mucenikom Istine. Tako i papa, slozivsi se sa Stanislavovim postupkom, oduzima Berislavu vlast. Berislav, pokajavsi se za svoje grijehe, zavrsi svoj zivot kao brat laik u jednom benediktinskom samostanu.
Stanislav je zastitnik Poljske. Bio je vatreni borac za pravdu. Njegova svetost dobro izrazava u kakvim se situacijama mogu naci krscani: politika i vjera su ponekad tako povezane da se njihov djelokrug narocito pokazuje u krizama. U svakom slucaju biskup iz Krakowa bio je evandjeoski revan. On je jedan od graditelja krakovske Crkve, koja ce stoljecima kasnije dati papu, koji ce cvrsto i hrabro nastaviti radom svojega svetog predsveca.

10.TRAVNJA- Sveti APOLONIJE APOLOGET (+ oko 185./190.)
- Apolonije je bio rimski senator, covjek na visokoj drustvenoj poziciji, veoma ucen. Posebno je bio
nacitan o filozofiji pogana. Citao je, takodjer, Stari Zavjet i krscanske tekstove. Pod njegovim utjecajima Apolonije je postao krscaninom tijekom jednog od razdoblja tolerancije.
Car Komodije pravio se slijepim na krscane, jer im je njegova carica Marcija bila sklona (iako se ne zna da li se i ona preobratila na krscanstvo). Medjutim, ukazi koje je izdao Marko Aurelije ostali su na snazi.
Jedan od Apolonijevih robova imenom Sever pred Perinijem, pretorijanskim prefektom, izdao je Apolonija kao krscanina. Iako su robu slomili noge i ubili ga zbog dojave, svetac je doveden pred Perenija i receno mu je da se mora odreci svoje vjere ili umrijeti. Kada je senator odbio odmetnuti se, slucaj je vracen u istrazni zatvor pred Senat gdje se poveo izuzetan dijalog izmedju Perenija i Apolonija. Zbog njegovog utjecaja u drustvu oni koji su mu sudili obratili su veliku pozornost njegovoj obrani krscanstva sto biljezi Rimokatolicka martirologija.
"Hoces li uzmaknuti pred smrcu?"-upitao je Perenije.
"Necu"-odvrati Apolonije. "Uzivam u zivotu, ali ljubav prema zivotu nece me uciniti da se bojim umrijeti. Nesto bolje me ceka-vjecni zivot darovan osobi koja je dobro zivjela na zemlji."
Apolonije je istaknuo da svi moraju umrijeti za istinsku vjeru i pravoga Boga, nego umrijeti od neke bolesti, jer mucenistvo je sjeme novih krscana. Tvrdio je, da je krscanstvo nadmocnije poradi svog pristupa zivotu i smrti. Smrt je prirodna potreba i nema niceg zastrasujuceg u tome, dok je pravi zivot-zivot duse.
Objasnio je da je poganstvo jalovo, jer su idoli ljudski produkti bez zivota, autonomije, razuma i vrlina.
Sveti Apolonije je zatim iskoristio priliku da cijelom sudu pruzi argumentiranu obranu svoje krscanske vjere, sto je ujedno dirljiv i izravan sazetak cijelog krscanskog vjerovanja. Povrh svega, tvrdio je da krscanstvo nadilazi poganstvo otkupiteljskim djelom Isusa Krista, otkrivene Rijeci Bozje i Ucitelja moralnog zivota, koji je postao Covjekom kako bi Svojom smrcu unistio grijeh. Apolonije je nastavio rijecima kako su Kristovu smrt prorekli, i Sveto pismo i Platon.
Bio je nepokolebljiv u odbijanju da se odrekne krscanstva i svoje vjere u vjecni zivot.
Usprkos svojoj elokventnoj obrani koja ostaje jedno od neprocjenjivih dokumenata krscanske starine, Apoloniju su skrsili noge, te mu na kraju odrubili glavu. Autenticni opis njegovog ispitivanja pred sudom otkriven je 1874.g. u jednom armenskom tekstu, a nedavno i u grckom. Sveti Jeronim, koji je vidio kopiju Apolonijeve obrane vjere, divio se njegovoj elokvenciji i dubokoj demonstraciji svetog i bozanskog nauka.
Spominje ga i Euzebije u svojoj Povijesti Crkva.

Slika: Sv. Apolonije, Sv. Leonard i Sv. Barbara (lijevo). Sv. Martin (vitez) dijeli plast siromahu (desno).

10.TRAVNJA- Sveti EZEKIJEL, prorok- Ezekijel (hebrejski "neka Bog ucini (dijete) jakim", a prema Jeronimu "Labirint tajna"), djelovao je od 591. do 570.g. prije Krista.
On je jedan od cetvorice velikih starozavjetnih proroka. Bio je platneni i slikoviti vizionar. On je bodritelj Zidova u babilonskome suzanjstvu, u koje su odvedeni god. 597. pr. Krista. Suvremenik je proroka Jeremije. Odrazava nadu u povratak u domovinu i u obnovu hrama i bogosluzja.
Ikonografija ga prikazuje kao krupna i bradata covjeka, cesto s uzvijorenim plastem, a iz njegova zivota i njegovih vizija prikazuju kako Ezekijel jede ispisani svitak, koji mu u vidjenju daje dragi Bog. Drugi, kako simbolicki sijece kosu i bradu, veze ih na tezulji; trecinu spaljuje, trecinu baca u vjetar, a trecinu pohranjuje u naborima svoje haljine.
To je sudbina Izraelskoga naroda. Neki prikazuju Ezekijelovu ognjenu viziju 4 covjekolikih cetvorokrilnih bica koja imaju cetverostruke obraze (covjecji, lavlji, volovski i orlovski). Pod njima se gibaju kotaci na sve strane puni ociju. Nad bicima je prozirni nebeski svod, pod svodom lijecu cetverokrilni kerubini iznad prijestolja od safira na kome stoluje kao kakav covjek usred bljeska i ognja duginih boja.
S tim vidjenjem pocinje Ezekijelovo prorocko poslanje. Ova vizija i ona u Apokalipsi sluzile su kao tekstualna podloga za vazne srednjovjekovne ikonografske teme. Mnogi su naslikali i sasusene kosti u jednoj dolini, no na Bozji dah kosti se spajaju, oblazu se mesom i ozivljuju. Ova starozidovska alegorija obnove izraelskoga naroda postala je krscanskom alegorijom uskrsnuca mrtvih. U ikonografiji kosti ozivljuju na pokret Bozje ruke ili na puhanje cetiriju vjetrova, koji su prikazani takodjer, kao alegorije. Neki su opet slikali vidjenje zatvorenih vrata na Bozjem hramu. Za nas krscane zatvorena vrata su prefiguracija za Bogorodicu i za Njeno Djevicansko Materinstvo; iz Njena uvijek Djevicanskoga tijela izasao je (rodio se) Isus Krist.

9.TRAVNJA-Sveti DEMETRIJE SRIJEMSKI, djakon i mucenik (+304.)- Zastitnik je Srijemske biskupije. Rodjen je u Sirniju na prostoru danasnje Srijemske Mitrovice u obitelji visih vojnih casnika. Bio je djakon, suradnika sv. Ireneja, a cuvao je svete knjige.
Mucen je i ubijen zbog krscanske vjere zajedno sa sv. Donatom i sv. Fortunatom, a nekoliko dana prije mucenistva sv Ireneja. To se dogodilo za vrijeme vladavine cara Dioklecijana, 9. travnja 304.g. u Srijemskoj Mitrovici.
Poznati su spisi "Mirakuli sv. Demetrija", preko kojih se sirilo njegovo stovanje. Kratko nakon smrti stanovnici Simijuma, slavili su ga kao sveca i zastitnika grada. Hunina na celu s vojskovodjom Atilom, napali su i opustosili grad 441.g. Pri tome je unistena metropolija i biskupija, te su odnesene relikvije sv. Demetrija u Solun. Prefekt Ilirika, Leoncij dao je sagraditi bazilike u Simijumu i Solunu u cast sv. Demetrija.
Grad Simium je mijenjao ime u "Civitas Sancti Demetri" 1180.g., pa u "Dmitrovica", "Mitrovica" i konacno ima naziv "Srijemska Mitrovica".
Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir dobio je takodjer ime po sv. Demetriju, tj. po inacici Dmitar.
U Zagrebackom Casoslovu nalaze se najstariji sacuvani bogosluzni tekstovi o sv. Demetriju solunske tradicije iz 1290.godine.

9.TRAVNJA-Sveta MARIJA KLEOFINA- Iz Ivanova i Markova Evandjelja saznajemo da pod Krizem Isusovim bijahu Majka Isusova, sestra Marijina (Salomeja, majka Ivanova), Marija iz Magdale, te Marija Kleofina, majka Jakova mladjega i Josipa.
Poslije Isusove smrti, Marija Kleofina ostaje na Kalvariji, prisustvuje pokopu s drugim zenama, odlazi na grob s njima da bi pomazale Tijelo Kristovo; one su prvi svjedoci Isusova Uskrsnuca.
Sinove Marije Kleofine nazivaju rodjacima Isusovim; smatra se najvjerojatnijim da je suprug Marije Kleofine bio brat sv. Josipa. Na antiknim ikonama prikazana je u crnini, te izgledom vrlo slicna Blazenoj Djevici Mariji da bi se prikazalo srodstvo.

8.TRAVNJA - USKRS- ISUS JE USKRSNUO!
Prvi u povijesti svijeta. On nije ozivio poput Lazara, nego je NJegovo Tijelo Uskrsnulo, a to znaci probrazeno, oslobodjeno od raspadanja, smrti i bolesti. Nad Njim stari bezbozni svijet nema nikakvu vlast. To je dakle, spas ljudskog tijela i ljudske naravi od raspadanja.
Isusovo Tijelo je produhovljeno, preobrazeno je Duhom Bozjim. Plodove Isusovog uskrsnuca dozivljavamo u krstenju i u sakramentima. To uskrsnuce u svakom od nas raste do punine, sve do Sudnjeg dana. Isus, dakle, nije ozivio da zivi negdje na zemlji. Time se ne bi dogodilo nista novo u ljudskoj povijesti i u prirodi. On je preobrazio ljudsku narav, otvorio vrata za preobrazbu citave prirode, svakog covjeka, cijelog covjecanstva i ljudske povijesti.
To znaci da je oduzeo mogucnost da pakao, Sotona, grijeh i smrt imaju vlast nad covjekom. Covjek, dakle, ima izlaz, ima spas, moze se osloboditi patnje, smrti, ubijanja i nepravde. Neprijatelj covjeka i covjecanstva je zauvijek izgubio bitku.
Snaga uskrsnuca je u nama. Ona nam je udijeljena po krstenju.

Uskrs ne znaci da je Isus nekamo otisao od nas. On je upravo ostao medju nama. On ne zauzima prostor, nego istovremeno zauzima sve prostore, citav je kod svakog covjeka. On sjedi zdesna Bogu Ocu, a to znaci da kao covjek ima svu vlast nad nebom i nad zemljom.
On je i na zemlji, kroz sluzbenike Crkve dijeli sakramente, propovijeda, cini nas dionicima svoga Uskrsnuca i dijeli nam Svoju bastinu, upravlja Crkvom i ljudskom povijescu.
Uskrs govori svakom patniku da izdrzi svoj Veliki petak i Veliku subotu, govori ranjeniku da se ne boji, jer ce dobiti svoje ruke i noge, svoje oci i usta, govori svakom gubitniku radi pravde i slobode da ce dobiti svega u izobilju.

Aleluja je danas poklik koji najvise odzvanja i ori crkvom i svijetom. On znaci: "Slavite Gospodina!" To je poziv da klicemo, da podignemo svoj glas i svoje srce i reknemo Bogu: "Hvala sto smo smjeli biti ljudi, jer zivimo vjecno!"
Sto Bog sve nije ucinio za tebe? Stvorio te, otkupio i vodi te u nezamislivu bastinu zivota koji nikada ne moze prestati. Radost koja nema kraja!!!!

7.TRAVNJA- VELIKA SUBOTA
Vazmeno je bdjenje drugo slavlje Bozje Rijeci i molitve koja svoj vrhunac dosize u Euharistiji.
Lucernarij ili sluzba svjetla veze se uz judeo-krscansku praksu paljenja svjetiljke uz blagoslovnu molitvu. Unoseci svijecu, upaljenu na novom ognju, u mracnu crkvu, evocira se Kristovo Uskrsnuce. Obred vazmenog svjetla razvija se relativno kasno. Uz najstariji rimski obicaj da se uskrsna svijeca pali na svjetlu koje se cuva od Velikoga petka, u VIII.st. i nadalje, izvan Rima, svjetlo se uzima s nekog drugog svjetla. Oko X.st.obred paljenja vatre prosiruje se blagoslovom.
Uskrsna se svijeca, osim sto se blagoslivlja, i ukrasava. Na svijeci je oznacen kriz, tekuca godina, te slova alfa i omega, kao znakovi pocetka i zavrsetka. U potpuno mracnu crkvu unosi se simbol Krista-svjetla, ciji su dionici i vjernici koji pale svoje svijece. Vjernicima je zacjelo najdojmljiviji hvalospjev uskrsnoj svijeci.
Slijedi liturgija Bozje Rijeci. Ritmicnost citanja i psalama na dojmljiv nacin zahvaca cijelovitost povijesti spasenja do Uskrsnuca. Niposto se ne smije ispustiti citanje o prijelazu izabranoga naroda preko Crvenoga mora, jer je u njemu sadrzana slika Kristova prijelaza (pashe) iz smrti u zivot. Za vrijeme pjevanja Slave dogadja se svjetlosni "prasak", pracen i zvucnim ekvivalentom zvonjave i svecanim pjevanjem uskrsloga usklika "Aleluja" koji je tijekom korizme bio dokinut. Neki taj poklik nazivaju i zarucnickom pjesmom vazmene noci. U tome prolomu svjetla i zvuka postize se posebnost ozracja sakramentalnoga slavlja incijacije u kojemu Crkva kao majka radja novu djecu snagom Duha Svetoga. Ta je noc povlasteno i najizvrsnije vrijeme za slavlje incijacije.
U liturgijskome su kontekstu poznati i blagoslovi koji potjecu iz srednjega vijeka. Najstariji poznati blagoslov veze se uz med i mlijeko, te izgleda da je blagoslov i ostale hrane odrazavao ideju zemlje obecanja "u kojoj tece med i mlijeko".
Pod koju oznacnicu staviti vazmeno slavlje i njegov govor? Liturgija zivi u suprotnostima smrti i zivota, svjetla i tame, brujanja i tisine, osamljenosti i zajednistva, praznine i ispunjenja, odsutnosti i nazocnosti.
Taj je govor i danasnjem covjeku blizak. Vazmeni govor stapa ljudska iskustva u zivotni sok izricaja ceznje za istinom, koja je sposobna pomaknuti grobni kamen. Vazam se hrani tamom, ali zivi od svjetla.

7.TRAVNJA-Sveti IVAN KRSTITELJ DE LA SALLE, svecenik (1651.-1719.)- U svoje je vrijeme izazivao namrstenost brojnih predstavnika francuskoga plemstva kojemu je po rodjenju pripadao. Rodjen je u Reimsu, 1651.g.
Naime, ovaj je sjajni student pariske Sorbonne i cijenjeni kanonik "iz cista mira" stao poucavati djecu siromaha, uvjeren kako ce ih uspjeti uciniti dionicima naslijedja kulture: kakve li zamisli!
U ono vrijeme (polovinom XVII.st.), naime, obrazovanje i kultura bili su pridrzani za potomke plemenitih obitelji. Postojale su, dakako, i pucke skole, ali su bile u takvom stanju da su ucitelji bjezali iz njih, glavom bez obzira, (barem oni najbolji medju njima), ostavljajuci tako posao svojim izbezumljenim i bespomocnim kolegama.
Sveti se Ivan Krstitelj de la Salle, uvjeren kako je makar osnovna skola, postavljena kako Bog zapovijeda, pravo sto ga drzava treba svima besplatno dodijeliti, upustio u mijenjanje opce rasirena misljenja koje je tvrdilo upravo suprotno.
Okupio je malu skupinu ucitelja, koji su dijelili njegovo misljenje i otvorio pucku osnovnu skolu u Reimsu, tako neizbjezno izazivajuci bijes protivnika. Dobri se kanonik, medjutim, na to nije nimalo obazirao, vec je nastavio dalje svojim putem.
Nakon sto je skolu otvorio i postavio na noge, stao je misliti takodjer i na formaciju ucitelja, koji ce biti kadri omogucavati njeno djelovanje. Tako je nastala "Kongregacija brace krscanskih skola" (1680.), koja je koju godinu kasnije, u razdoblju snazna sirenja, preuzela upravljanje zupne skole Saint Sulpice u Parizu. Dovodeci tako u pitanje uvrijezeni mentalitet, Ivan Krstitelj de la Salle revolucionirao je takodjer i metodu poucavanja- barem u svojim skolama. Najvidljiviji je znak toga bilo predavanje na nacionalnom jeziku, koji je tako zamijenio dotadasnji latinski. To je u ono vrijeme uistinu bio neizrecivo odvazni potez.
Htio je da skola bude ujedno i osposobljavanje za zivot, temeljeci se na pouci o konkretnim, a ne umisljenim, stvarima. Malo apstaktnih predavanja, a puno rada u skupinama. Ucitelji bliski prema djeci, a ne "nedodirljivi", za katedrom. Nije ukinuo tjelesno kaznjavanje, ali je uveo kriterije ublazavanja, zeleci djecu uvjeriti, a ne toliko kazniti. Stoga su ucitelji morali svakodnevno pratiti svakog pojedinog ucenika i biljeziti podatke o njegovu ponasanju, usponima i padovima, kako bi mogli djelovati na vrijeme, odnosno- po potrebi- sprijeciti.
Zanimanje prije svega za najsiromasniju djecu navelo je la Sallea pobrinuti se takodjer i za specijalizirane skole, gdje su se ucenici preko: tehnickih, znanstvenih i strucnih predmeta pripravljali za tocno odredjena zvanja. Uveo je takodjer i nedjeljne skole za odrasle- pretecu vecernjih skola.
Vec je i ovo sto smo dosad naveli dovoljno kako bismo Ivana Krstitelja de la Salle uvrstili medju najvece tvorce suvremenog skolstva. Takve su se skole ubrzo prosirile Francuskom i ostalim zemljama svijeta, bas kao i pripadnici njegove Kongregacije, koji su morali biti ozbiljni, ljubitelji tisine i diskrecije, bogati mudroscu, strpljivoscu, uzdrzljivoscu, dobrotom, opreznoscu i velikodusnoscu.
Kada je la Selle preminuo u Rouenu, 7. travnja 1719.g., njegova je Kongregacija brojala 200 clanova rasporedjenih u 22 kuce. Tada su se morali predati i najuvjereniji njegovi protivnici te, zajedno sa siromasima, koji su ga oduvijek voljeli i cijenili, oplakati gubitak toga iznimnog pedagoga.
Svetim ga je proglasio papa Leon XIII., 1900.g., dok ga je papa Pio XII., 1951.g. postavio za zastitnika pedagoga.

6.TRAVNJA- VELIKI PETAK-

Veliki je petak, dan spomendana Kristove Muke i Smrti. Toga dana vjernici liturgijskim slavljem sudjeluju u Muci, sto je bilo najvidljivije u postu zalovanja (Mt 9,15; Mk 2,20; Lk 5,34).
Taj post nije korizmen, tj. pokornicki, vec vazmen, jer govori o zivljenju prelaska iz muke u uskrsnuce.
Dok u prvim stoljecima krscani nisu imali posebno liturgijsko slavlje na Veliki petak, u IV.st., oblikovala su se razlicita neeuharistijska slavlja. U Jeruzalemu su se vjernici okupljali ujutro na Golgoti radi klanjanja Kristovu Krizu, a popodne su se okupljali radi sluzbe Rijeci s citanjem navjestaja Muke.
Tocniji podaci o liturgiji toga dana postoje tek u VII.st. Tako se spominje da je papa isao bos od Laterana do bazilike sv. Kriza Jeruzalemskoga, noseci relikviju Svetoga Kriza.

Boja koja se rabi u liturgiji je crvena, boja mucenistva i pobjede (a ne crna, kao nekada), cime se naglasuje da ovaj dan nije dan tuge, vec razmatranja smrti Kristove kao izvorista nasega spasenja. Jednostavnost ustroja ujedno je i snaga izrazajnosti ovoga slavlja. Svecenici dolaze do oltara, koji je ogoljen i prostiru se pred njim. Svecenicima se preporucuje da ucine gestu prostracije, koja je puno izrazenija od klecenja, a ujedno i rijetka u liturgiji na Zapadu.

U liturgiji Rijeci cita se evandjeosko izvjesce o Muci iz Ivanova Evandjelja. Tipican je elemenat Velikog petka Litanijska molitva vjernika; tipicna je zbog svoje prepoznatljivosti, jer je to izvorno svjedocanstvo prvotnoga krscanstva, dok je molitva vjernika koju danas nalazimo u Euharistijskome slavlju bila zapostavljena i obnovio ju je tek Drugi vatikanski sabor.

Drugi dio liturgije Velikog petka obiljezen je klanjanjem Krizu, koje u svojoj dinamici s jedne strane govori o drvetu kao nositelju smrtnoga ploda, a s druge o drvetu koje nosi Plod Zivota.
Treci dio liturgije je Sveta pricest. Crkva zatim uranja u tisinu iscekivanja Uskrsnuca.

Misao za Veliki petak
Blazeni oni koji pate, koji tuguju. Blazeni krotki, blazeni mirotvorci, blazeni siromasni duhom, blazeni, jer OVO JE NJIHOV DAN, ovo je njihov blagdan, njihova pobjeda.
Jao nasilnicima, jao onima koji se bogate na tudji racun, jao onima koji se bore protiv covjeka, jao onima koji nemaju milosrdja, sucuti i ljubavi, ispruzene ruke za drugoga. OVAJ DAN JE NJIHOV PORAZ.
Moramo se danas opredijeliti. Ucinimo to odmah. OVAJ JE DAN ZA TO NAJPRIKLADNIJI.

6.TRAVNJA-Sveti PETAR VERONSKI, mucenik (1206.-1252.)- Je prvi mucenik dominikanskog reda. Rodjen je u Veroni 1206.g., a studirao u Bologni, stekavsi potrebno znanje kako bi se suprostavio prilicno rasirenu krivovjerju u njegovo vrijeme: patarenima. Prema njihovim tvrdnjama, svijetom vlada zlo, te je sve zlo: od obitelji, preko drustva pa sve do same Crkve, cija im je hijerarhija bila pravi trn u oku.
Postavsi ucenikom sv. Dominika, utemeljitelja reda, sveti je Petar u Milanu uspostavio "Druzbu vjere" i stavio je pod zastitu Blazene Djevice Marije, upravo kako bi se suprostavio patarenima.
Petar i njegova subraca morali su svoje poslanje vrsiti nadasve djelotvorno, buduci da su patareni zeljeli njegovu smrt, ponudivsi 40 zlatnika onomu koji ga ubije. I manje bi bilo dosta kako bi se pokrenula ruka nekoga pohlepnog bijednika. I zaista, 6. travnja 1252.g. dok je iz Coma, gdje je drzao predavanja o propovijedanju, putovao za Milano, ubijen je u okolici mjesta Seveso udarcem sjekire, nakon cega je raskomadan.
Ista je sudbina zadesila i subrata koji ga je pratio. Petar je izdahnuo izgovarajuci moltvu za svoga mucitelja. Prica se kako su ga bili upozorili na zavjeru, ali je on svejedno nastavio propovijedati, predajuci zivot za obarcenje krivovjeraca.
Manje od godinu dana nakon smrti, 9. ozujka 1253.g. Inocent IV., podigao ga je na cast oltara. Relikvije ovoga sveca cuvaju se u kapeli Portinari u svetom Eustorgiju u Milanu.
U jednom pismu koje potjece iz godine mucenistva svetog Petra, a autor mu je Spanjolac Roderico de Atencia, spominje se "da mucenik u mukama nije uzdisao, nije se branio, nije pokusavao pobjeci, vec je sve podnosio hrabro, oprastajuci dobrohotno onome koji ga je ranjavao, moleci za njega ruku uzdignutih prema nebu i ponavljajuci jasnim glasom: 'Gospodine, u ruke Tvoje predajem duh svoj' - Kristu Raspetome i Uskrslome predade svoju neokaljanu dusu".
Ovom se svecu obracaju vjernici za pomoc od svih vrsta GLAVOBOLJA I OZLJEDA GLAVE.
IME je latinskoga porijekla i znaci: KAMEN, STIJENA.

5.TRAVNJA-VELIKI CETVRTAK-
VELIKI CETVRTAK JE KRSCANSKI SPOMENDAN ISUSOVE POSLJEDNJE VECERE.
SLAVI SE U CETVRTAK PRIJE USKRSA. VELIKI CETVRTAK DO MISE VECERE GOSPODNJE JE UJEDNO I ZADNJI DAN KORIZME.
NA VELIKI CETVRTAK UJUTRO, SLAVI SE MISA POSVETE ULJA (MISSA CHRISMATIS) NA KOJOJ SE POSVECUJE KRIZMA (ULJE ZA SVETU POTVRDU), TE BLAGOSLIVLJA ULJE ZA BOLESNICKO POMAZANJE I KATEKUMENE.
NA VELIKI CETVRTAK UVECER, NA SVECAN SE NACIN SLAVI EUHARISTIJSKO SLAVLJE, KOJE SE NAZIVA MISA VECERE GOSPODNJE.
TOM MISOM POCINJE VAZMENO TRODNEVLJE. NA OTAJSTVEN SE NACIN SLAVI I OBNAVLJA USTANOVLJENJE EUHARISTIJE I SVECENICKOG REDA.
ISUS SE HTIO POSLJEDNJOM VECEROM OPROSTITI OD SVOJIH DRAGIH UCENIKA. KAO STO GOZBA SIMBOLIZIRA VREDNOTE NEBESKOGA KRALJEVSTVA, TAKO VECERA SIMBOLIZIRA TOPLINU I INTIMNOST KOJA TREBA BITI IZMEDJU COVJEKA I BOGA. GOSPODIN JE REKAO DA CE ONOM KOJI VRSI NJEGOVE ZAPOVIJEDI DOCI I DA CE S NJIM VECERATI.
NJEGOV OPROSTAJNI GOVOR PUN JE INTIMNOSTI: "IDEM VAM PRIPRAVITI MJESTO, DA I VI BUDETE GDJE SAM JA" (Iv 14,3). "NAZVAO SAM VAS PRIJATELJI, JER SAM VAM PRIOPCIO SVE STO SAM CUO OD OCA" (Iv 15,15). "OSTANITE U MOJOJ LJUBAVI" (Iv 15,9). POVJERLJIVOST I TOPLINA DOSLA JE DO IZRAZAJA I U TRENUTKU KADA JE ISUS ZAGRLIO SVOGA LJUBLJENOG UCENIKA IVANA.
DANAS JE ISUS OSTAVIO CRKVI I SVIJETU ZNAK SVOJE PRISUTNOSTI U KRUHU I VINU, PREDAO TAKO CRKVI I COVJECANSTVU SVOJE TIJELO I SVOJU KRV, KAO POLOG I GARANCIJU POBJEDE NAD PATNJOM, SMRCU I KRIVICOM.
U DVORANI POSLJEDNJE VECERE ISUS JE OPRAO UCENICIMA NOGE. PRATI NOGE, ZNAK JE GOSTOPRIMSTVA. ISUS DAKLE ZELI RECI DA KROZ NJEGOVU SMRT, U KOJU SADA ODLAZI, I KROZ SKORO USKRSNUCE, ON OTVARA SVOJE NEBESKE DVORANE, U KOJE NAS POZIVA KAO SVOJE UZVANIKE.
KATOLICKI SVIJET ULAZI DANAS U DUBOKU TISINU. SAMO U MIRU MOZE SE CUTI I DOGODITI ONO VELIKO, STO JE DONIO ISUS IZ NAZARETA.

5.TRAVNJA-Sveti VINKO FERRER, redovnik (1350.-1419.)- Svetoga su Vinka Ferrera suvremenici nazivali "andjelom apokalipse", radi zestine s kojom je propovijedao, prijeteci nedacama i kaznama svake vrste. No, s obzirom na vrijeme u kojem je zivio, cak se i sama apokalipsa, sa svim tragedijama i razaranjima koje podrazumijeva, cinila opravdanom.
Crkva je upravo prolazila kroz tjeskobu raskola cije se posljedice nisu dale predvijedjeti. Jedan je papa- legitimni, bio u Rimu, a drugi- raskolnicki, u Avinjonu. Krscani nisu znali na ciju bi se stranu svrstali, jer im je bilo vrlo tesko razabrati izmedju prepirki i sukoba, koji su im se odvijali pred ocima. Ne samo jednostavnim ljudima, vec je i ucenim krscanima bilo tesko shvatiti sve to, pa su mnogi u dobroj vjeri birali pogresnu stranu. Medju njima se tako bio nasao i sam Vinko Ferrerski. No, krenimo redom.
Vinko je rodjen u spanjolskome gradu Valenciji g. 1350., te je vrlo mlad usao u tamosnji dominikanski samostan, izasavsi iz njega 1378. kao svecenik obdaren izvrsnom teoloskom i filozofskom naobrazbom. Kada je poceo predavti na mjesnome sveucilistu, gotovo se smjesta nasao suocen s potrebom izbora izmedju dvojice papa, koji su upravo te godine bili u moralnom smislu razdijelili Crkvu.
Vinko Ferrer odlucio se za papu u Avinjonu, Klementa VII., uvjeren kako je upravo on zakonit Petrov nasljednik.
Njegovu je pogresnom izboru uvelike pridonijeo aragonski kardinal Petar de Luna, koji je u govornickim sposobnostima sv. Vinka prepoznao osobu koja bi mogla mase usmjeriti u u pravcu za kojega se i sam bio odlucio. Sveti ga je Vinko slijedio te kao zustri propovjednik nije nimalo iznevjerio njegova ocekivanja. Propovijedao je po ulicama sredisnje Spanjolske zarom i uvjerenoscu koji su gotovo citavu zemlju okrenuli protiv zakonitog pape.
Kada je kardinal Petar de Luna odabran za nasljednika Klementa VII., Vinko je posao s njime u Avinjon. No, kratko je ostao na papinskom dvoru. Ubrzo se, naime, povukao, zgrozen ponasanjem svoga zastitnika. Tada se u potpunosti posvetio propovijedanju. Na stroge i dramaticne propovijedi navele su ga teske prilike Crkve, ali na neki nacin takodjer i osobno razocarenje.
S propovjedaonica crkava, ali i gradskih trgova (buduci da su crkve bile premalene kako bi primile sve koji su ga dosli slusati), korio je obicaje tadasnjega vremena, pozivajuci na strogu pokoru, te prijeteci svim nedacama i bicevima.
Puk je drhtao od straha i punio redove pred ispovjedaonicama. S takvim je, nimalo ohrabrujucim, temama prosao Europom nasiroko i nadugo, sluzeci se pritom jedinim jezikom kojega je poznavao: kastiljanskim, uz dodatak pokoje latinske ili grcke rijeci, no svejedno su ga njegovi slusatelji razumjeli, iako su pripadali razlicitim govornim skupinama.
Osim sto je pozivao na pokoru i pokajanje, snazno se posvetio okoncanju raskola, trazeci od zavadjenih papa neka ostave po strani osobne ambicije i vrate Crkvi jedinstvo. Zahvaljujuci njegovim nastojanjima, to je jedinstvo napokon i postignuo saborom u Konstanci, pa je citav krscanski svijet mogao pozdraviti Martina V., kao jedinog i iskljucivo Petrovog nasljednika.
Utjesen tim nenadanim izmirenjem, sveti se Vinko vratio propovijedanju, spustajuci se sve do juga Francuske, gdje se bio zauzeo za okoncanje jos jednoga nemiloga sukoba, radi kojega je bio zapoceo stogodisnji rat.
Preminuo je u travnju 1419.g., u mjestu Vannes u Bretaniji, upravo dok se bavio navedenim teskim poslanjem.
Godine 1455., papa Kalist priznao je savrseno dobru vjeru ovog spanjolskog propovjednika i njegove herojske kreposti, uzdigavsi ga na cast oltara. U opcoj pomutnji toga mracnoga razdoblja, sveti Vinko Ferrerski trazio je jedino Boga i radio samo za Njega, poticuci vjernike neka Ga stuju i neka Ga se boje. Od mocnika kojima je sluzio nije trazio nikakve povlastice za sebe, zadovoljan siromastvom i vjerom.
IME je latinskoga porijekla i snaci: POBJEDONOSAN.
ZASTITNIK je PROPOVJEDNIKA.

4.TRAVNJA-Sveti IZIDOR SEVILJSKI, biskup i Crkveni naucitelj (556.-636.)-Rodjen je oko 556.g. u gradu Sevilli kao sin uglednog casnika i visokog cinovnika, koji je sluzbovao kod gotskog kralja Athanagilda.
Prilicno rano je izgubio oba roditelja, pa je brigu za njega preuzeo stariji brat Leander, koji je bio opat jednoga samostana.
To je bilo od presudnog znacenja za svu njegovu buucnost, jer se Izidor zadojio monaskom poboznoscu, a jos vise ljubavlju prema knjizi i znanstvenom radu. Odgoj koji je primio od brata bio je strog, ali nije primio samo to vec i svestranu izobrazbu. Pridruzio se redovnickoj zajednici, te postao redovnikom.
U 30. godini naslijedio je brata u opatskoj sluzbi. Tada je zapisao ovo: 
"U svome zivotu opat mora biti svojim redovnicima savrsen uzor poslusnosti, uvjeren da nista ne moze zapovijedati sto sam prije ne izvrsava. On mora sokoliti svakoga pojedinog prema njegovu temperamentu i potrebama"
Kao opat Izidor je zelio biti jednako pravedan i objektivan prema svima, ali znao je dobro da se pravednosti mora pridruziti i ocinska ljubav, jer je redovnicka zajednica jedna obitelj kojoj je on otac i pocelo jedinstva. Stoga se svim marom trudio oko sloge i jedinstva srdaca medju redovnicima.
Napisao je i djelo: 'Regula monachorum'-monasko pravilo, u kojem se pokazuje pravi majstor i zakonodavac. U tom i u svim svojim drugim djelima pokazao se kao covjek logike, reda i sustava.
Izidor je bio rodjeni ucenjak. Zato mu je knjiznica bila kao neko svetiste, u kojem se jako dobro osjecao i snalazio kao kod kuce. Citao je djela velikih ucitelja, narocito Origena, jednoga od najvecih ucenjaka starokrscanske aleksandrijske skole.
Poznavao je dobro stare: pjesnike, filozofe, povjesnicare, prirodoslovce i tako je postao jednim od najboljih poznavalaca stare grckorimske kulture. U njoj je bio enciklopedijski upucen. Uocio je sve vrijednosti starovjekovne kulture i smatrao svojim zivotnim zadatkom da je prenese kasnijim vremenima. Taj je zadatak odlicno ispunio i u tome je njegovo povijesno znacenje.
Sveti Izidor, kao i toliki sveti ljubitelji knjiga, davao je prednost knjizi nad knjigama- Bibliji. U izlaganju Biblije mnogo se oslanjao na sv. Jeronima, "najveceg naucitelja u tumacenju Pisama".
Kao vatreni stovalac aleksandrijske biblijske skole i on je prihvacao alegorijsko tumacenje Svetog pisma. Glavno mu je biblijsko djelo: 'Quaestiones in Vetus Testamentum' (Pitanja koja se odnose na Stari zavjet). Izidor bi po svojoj naravi i sklonostima najradije ostao tihi kabinetski radnik, koji sjedi nad knjigama, ali Bog ga je cekao i na drugom mjestu.
God. 601. morao je naslijediti na biskupskoj stolici u Sevilli svoga brata Leandra. Biskupovao je 30 godina, a resila ga je svestrana ucenost i veliki govornicki dar; vrline tako potrebne odgovornom pastiru dusa.
Svoju domovinu, a i svu Europu, zaduzio je svojim glavnim djelom: 'Etymologiae'. To je prva poznata enciklopedija. To je djelo u srednjem vijeku, poslije Svetoga pisma, bilo najvise citano i ponovno izdavano.
Na sveopcoj spanjolskoj sinodi biskupa, godine 633., u Toledu izmedju 62 biskupa Izidor je bio po redu prvi. Svi su ga cijenili i kao ucenjaka i sveta covjeka.
Taj, mozda najslavniji covjek stare Spanjolske, umro je 4. travnja 636.g., u svome rodnom gradu Sevilli.
Pokopan je uz svoga svetoga brata Leandra i sestru Florentinu.
Prema zahtjevu Papinskog vijeca za sredstva sluzbenog priopcavanja, sluzba za nadzor Interneta pronalazi za zastitnika najprikladnijim svetog Izidora. Iako je zivio 1500 godina prije pocetka primjene weba, njegovo gore navedeno djelo-Etymologiae, prdlagaci su usporedili s danasnjom velikom bazom podataka- internetom. Ipak, cini se da do toga do danas nije donesena sluzbena odluka o proglasenju zastitnika interneta.
IME dolazi iz grckog, a znaci: IZIDIN SIN.

3.TRAVNJA- Sveti RIKARD, biskup (1197.-1253.)- Rodjen je nama nepoznatog datuma, godine 1197. u mjestu Wich, danasnji Droitwich, u grofoviji Worcestershire, kao sin maloga posjednika.
Rano je ostao bez roditelja, a brigu za njega, njegova starijeg brata i sestru preuzeli su skrbnici. No, ti su vrlo slabo vodili brigu za svoje sticenike tako da je, kad je najstariji od njih postao punoljetan, samo jos vrlo malo ostalo od obiteljskog imanja. Rikard je vrlo rano osjetio u sebi zelju za naukama i za svecenstvom. Kao student u slobodno je vrijeme isao za plugom i obavljao druge seljacke poslove da bi si namaknuo potrebna sredstva za daljnje nauke. Rikardu su se pruzile prilike za dobru zenidbu, ali ih je odbijao, te posao u Oxford na daljnji studij.
Iz Oxforda je presao na studij najprije u Pariz, a zatim u Bolognu. Na starome Bolonjskom sveucilistu studirao je tijekom 7 godina kanonsko pravo. Tu mu se opet pruzila prilika za primamljivu zenidbu, ali on ju je i taj put odbio.
God. 1235. Rikard se vratio u Oxford, te je doskora bio imenovan rektorom Sveucilista. Njegov nekadasnji profesor i pokrovitelj Edmund postao je u medjuvremenu kenterberijski nadbiskup i engleski primas. U toj se sluzbi sjetio svoga vrijednog djaka pa ga je postavio za kancelara svoje nadbiskupije. U njemu je dobio vrlo vrijednog suradnika i pomocnika koji je nastojao oko obnove klera, a i borio se protiv kraljeva presizanja u Crkvene poslove. Rikard jos nije bio svecenik. Kad je umirao njegov nadbiskup, odlucio je postati svecenikom. Zato je jos tijekom 2 godine studirao teologiju kod dominikanaca u Orleansu. 
Nakon svecenickog redjenja, god. 1242., vratio se u domovinu kao jednostavan svecenik, te je djelovao kao zupnik u zupama Charing i Deal u Kentu. No, brzo ga je uzeo za kancelara novi nadbiskup-primas Bonifacije iz Savoje.
God. 1244. Rikard je izabran za biskupa u Chichesteru, ali je protiv toga izbora odlucno bio kralj Henrik III. Rikard je bio pristalica Crkvenih reformi, a to kralju nije odgovaralo. Medjutim je njegov izbor potvrdio papa Inocent IV., pa ga je sam posvetio za biskupa god. 1245. Bilo je to u Lyonu, u katedrali Sv. Ivana, gdje je papa predsjedao opcem Saboru.
Kralj je tvrdokorno odbijao novog biskupa, svojim podanicima branio da ga slusaju i tako je Rikard neko vrijeme proveo kod Simuna Tarringa, svecenika svoje nove biskupije. Kroz to je vrijeme odrzao i sinode za svecenike, te sastavio Constitutiones, tj. Crkvene zakone prema napucima dekreta Lateranskoga sabora.
Kad se papa zaprijetio kralju izopcenjem, on je napokon popustio i Rikard je usao u posjed svoje biskupije. Rikard je bio covjek velike ljubavi prema bliznjemu.
Revnovao je za svecenicki stalez da bi dostojno vrsio svoju uzvisenu sluzbu. Od svecenika je trazio da sa strahopocitanjem i dostojno sluze svetu Misu, da obdrzavaju celibat, da zive u svojoj rezidenciji i da nose svecenicko odijelo. Od vjernika je zahtjevao da nedjeljom i blagdanom pribivaju svetoj Misi, da nauce napamet osnovne molitve: Ocenas, Zdravo Mariju i Vjerovanje. Biskupova su osobita briga bili stari nemocni svecenici, kao i bolesnici uopce.
Kad je god. 1253. propala krizarska vojna sv. Ljudevita IX., Rikard je propovijedao novu krizarsku vojnu, ali ne kao neki politicki pohod, vec kao poziv na novi zivot i otvorenje Svete Zemlje za sve pobozne hodocasnike.
U tom je radu imao prilican uspjeh u Sussexu i Kentu, osobito medju nezaposlenim mornarima. Dok je nastojao oko izgradnje nove crkve u Doveru u cast svome starom prijatelju Edmundu, biskupu, Rikard se tesko razbolio, te 3. travnja 1253., ovaj zivot zamjenio vjecnim.
Papa Urban IV., proglasio je Rikarda 22. sijecnja 1262.g. svetim. 16. lipnja 1276., njegovo tijelo u prisutnosti kralja Eduarda I., brojnih biskupa i dostojanstvenika preneseno je iz groba i polozeno ispod glavnog oltara katedrale u Chichesteru. Tom je zgodom darezljivoscu nacinjen i vrlo bogat svecev relikvijar. No, 20. studenoga 1538.g. unistio ga je kralj Henrik VIII., tako da se odonda vise ne zna za sveceve relikvije
Kroz srednji vijek narod je vrlo mnogo hodocastio na njegov grob.
Blagdan mu slave 3. travnja, jednako katolici kao i anglikanci. Svoju je imovinu svu ostavio u dobrotvorne svrhe, za pomoc sirotama i udovicama, a i sasvim socijalne: kao sto su izgradnja cesta i mostova.
IME je njemackog porijekla, a znaci: BOGAT, MOCAN.

2.TRAVNJA-Sveti FRANJO PAOLSKI, redovnik (1416.-1507.)-Mornari svetog Franju Paolskoga zazivaju kada im more prijeti prevrnuti brodove. Za to imaju i dobar razlog, a obzirom na to kako je prosao Mesinski tjesnac!
Jednoga je dana neki odrpani i mrsavi brat zamolio ribare iz Reggio Calabrie, koji netom bijahu izvukli barke na suho, neka budu tako ljubezni, te ga prebace do Messine. Ovi su mu, bacivsi pogled na nebo prepuno prijetecih oblaka, odgovorili: "Zao nam je brate, no more ce se uskoro pretvoriti u pravi pakao".
Na to je ovaj brat, nimalo prestrasen nemilim predvidjanjima, prostro svoj ogrtac po vodi i na tome se neobicnu plovilu, sam veslajuci, uputio prema obalama Sicilije. No, bio je to ipak sveti Franjo Paolski, jedan od svetaca uz kojega krscanska hagiografija vezuje najveci broj cudesa.
Buduci da je cudesa cinio jos za zivota, stekao je glas koji je daleko presao grnice Italije. Kada je francuski kralj Ljudevit XI., pogodjen nesmiljenom bolescu, osjetio kako mu se priblizava smrt, zamolio je papu Siksta IV., neka mu posalje sveca koji ce biti kadar ozdraviti ga i udaljiti od njega smrtnu prijetnju. Papa mu je bez razmisljanja poslao Franju Paolskoga.
Ovaj je dobri fratar- iako ga je taj zadatak pomalo plasio- to prihvatio. Zaputio se u Francusku, te je putem oslobodio gradove Bornus i Frejus od strasne epidemije. Sto se, pak, tice kralja, nije mu donio ozdravljenje tijela. Postojala je jedna druga bolest od koje ga je valjalo zurno izlijeciti, a ona se odnosila na dusu. Jer, taj je vladar bio sve prije, negoli svetac. Franjo mu je, dakle, izlijecio dusu, pomazuci mu mirno i krscanski prihvatiti sudbinu.
Franjo je rodjen u mjestu Paola, koji lezi izmedju planine i mora u predivnoj Kalabriji. Sa 12 je godina, privucen redovnickim pozivom, odjenuo franjevacki habit, ali ga je, nakon puta u Asiz i Rim, napustio i posao u divlji kraj u okolici Paole, te dugo vremena nitko nije o njemu nista znao, Otkrili su ga, posve slucajno, nekoliko godina kasnije, lovci koji su se zaputili duboko u sumu tragom srndaca.
I sam je taj dogadjaj po sebi nalikovao na cudo, te su uskoro mladici zeljni zivota u cistoci, tisini i kontemplaciji, stali iz obliznjih krajeva odlaziti do njegova samotista. 
Najveci ih se broj vracao u dolinu, ohrabreni. No, neki su i ostali, pa je s njima Franjo osnovao malenu zajednicu koja se pretvorila u Red zvan "Minimi", jos jedan stupanj nize od male brace, koju je osnovao sveti Franjo Asiski, a kojoj je i sam neko vrijeme pripadao.
Trima uvrijezenim zavjetima redovnickoga zivota- siromastvo, cistoca, poslusnost- ovaj je sveti pustinjak iz Kalabrije pridodao jos i post, te vrlo strogi nemrs za vrijeme korizmene cetrdesetdnevnice, od Ciste srijede do Velike subote.
Franjo je sve to ostvario s nepunih 19 godina, radi cega se smatrao najmladjim Utemeljiteljem reda u povijesti Crkve.
Bio je, dakle, pokornik i pustinjak. Cinio je mnoga cudesa, ali uvijek u sluzbi siromasnih, radnika- koji u ono vrijeme bijahu zrtve svih mogucih oblika tlacenja od strane mjesnih silnika. Stoga je ovaj svetac na sebe preuzeo njihovo prokazivanje, javno govoreci o njihovim zlodjelima, trazeci pravdu za siromahe, te prijeteci strasnim kaznama Bozjim svima, koji su svoju moc zlorabili kako bi tlacili siromahe.
Prvi je na popisu tlacitelja bio sam kralj Napulja- Ferrante Aragonski. Bila je stvarno potrebna hrabrost kako bi se napalo toga suverena, no sveti Franjo Paolski ocitovao ju je javno prokazavsi njegova zlodjela. Kralj je isprva pokusao "mirnim" putem usutkati taj glas, a onda je presao na ponesto "ostrije" mjere, poslavsi vojnike u samostan neka prisilno dovedu toga "napasnoga" fratra.. No, predaja prica kako je Franjo izigrao vojnike, nestavsi im s ociju kada vec bijahu sigurni kako su ga ugrabili.
Ferrante je potom pokusao kupiti njegovu tisinu. Jednoga dana, kada je brat prolazio Napuljem na putu za Francusku, pozvao ga je na dvor i ponudio mu lijepu svotu zlatnika. Neumorni je branitelj siromaha uzeo zlatnik u ruku, zagrebao ga, te je iz njega potekla krv, sto je svetac popratio rijecima: "Gospodaru, ovo je krv siromaha koje tlacis sto vapi Gospodinu za osvetom". 
Unatoc nebrojenim postovima i pokorama, Franjo je dozivio punu 91 godinu.
Umro je 2. travnja 1507.g., u mjestu Plessis-les-Tours. Bila je Velika subota, te je upravo slusao iskaz o Muci Gospodnjoj, a posljednji je dah ispustio uz slijedece rijeci: "I (Isus) prignuvsi glavu, preda duh."
Proglasen je svetim 1529.g.-svega 12 godina nakon smrti.
IME je germanskoga porijekla, te je isprva znacilo SLOBODAN, dok je kasnije poprimilo i znacenje: FRANACKI; FRANCUSKI.
ZASTITNIK je PUSTINJAKA.

1.TRAVNJA-CVJETNICA- Je spomen na svecani Kristov ulazak u Jeruzalem. Putem kojim je prolazio odusevljeno mnostvo naroda klicalo Mu je svecane pozdrave. Ljudi su bacali odjecu da Isus prodje kao po tepihu, djeca i zene bacali su maslinove grancice i cvijece, da taj ulazak sto ljepse ukrase.
Isus je predvidio ovu svecanost, znao je zasto to cine (ocekuju od Njega da ih povede u rat i politicko oslobodjenje), zato njihovim ocekivanjima suprostavlja sasvim druge znakove.
Tjedan koji je pred nama zovemo Velikim tjednom, jer se u njemu dogadjaju velike, najvece istine naseg vjerovanja.
Srce tih istina jest: Isus je trpio i umro na Krizu za nas, da nas spasi od grijeha i smrti.
Isus je tako izvrsio Ocev plan, a u tom planu predvidjena je i nagrada za djelo otkupljenja - Uskrsnuce. 
Mi krscani vjerujemo da je Isus usao u Svoju slavu po Muci i smrti.
Obicno smo u nedjelje razmatrali Isusov govor, pouku ili objavu nasoj vjeri. Danas Isus malo govori rijecima, pa ipak nam nije nikad nista VECE REKAO ILI UCINIO OD OVOGA STO DANAS CINI.
Ulazi u Jeruzalem i tamo podnosi sramotnu muku na krizu. To je ono sto se vidi izvana. Iznutra je to Isusovo posvemasnje predanje Ocu i Njegovu Bozanskom planu. Plan je dubok i jednostavan: Isus ce svojom smrcu otkupiti svijet od grijeha i Svojim Uskrsnucem zasluziti svima, koji Mu se pridruze zivot vjecni.
Divimo se Isusovom nacinu na koji to cini: ponizno, spremno, s ljubavlju. Zacudjuje pomalo sto sve to cini kao Kralj.
Kralja obicno zamisljamo kao junaka na konju, kojega slijede vojnici i oruznici. On je pobjednik, slavan, i njegova pojava trijumfalni prizor koji prikazuje silu, vlast pred kojom se pada u prasinu, milom ili silom.
Ovdje Isus ponizno jase na magaretu, djeca steru maslinove grancice po cesti i klicu: "Hosana sinu Davidovu" i "Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje". Jos cudnije ce biti kada toga kralja okrune trnovom krunom, kada ga popljuju i izrugaju. Vrhunac cudjenju je Isus, kralj Zidova, razapet na krizu medju razbojnicima.
Otac je zamislio spasenje po Sluzi svome, koji je patnik i progonjeni pravednik, ali zato daleko uspjesniji od svakog ljudskog iscekivanja - DO USKRSNUCA.